Sjećanje i tuga: Zbirka pjesama i razmišljanja o gubitku
Sjećanje i tuga: Zbirka pjesama i razmišljanja o gubitku
Majčine ruke
Pjesma o sjećanju
Pamtim tvoje ruke, majko
Nježne kao latice behara
Što su mijesile hljeb svaki petak
I plele moje pletenice jutrom.
Sad samo fotografije blijede
Čuvaju sjećanje na tvoj osmijeh
Ali ruke tvoje, majko moja
Još uvijek osjećam na svom čelu
Kad zatvorim oči u tišini.
Djedov sat
Esej o vremenu
Njegov stari džepni sat još uvijek otkucava minute, iako je djed otišao prije pet godina. Ponekad, u kasne sate, vadim ga iz kutije od mahagonija i slušam njegovo tiho kucanje. Svaki otkucaj kao da mi priča priču o vremenu kada je djed sjedio u svojoj fotelji, sa satom u ruci, i pričao mi priče o svojoj mladosti.
Vrijeme na satu i dalje teče, baš kao što život teče dalje. Ali u svakom 'tik-tak' otkucaju čujem eho njegovog glasa, vidim sjaj njegovih očiju, osjećam toplinu njegove prisutnosti. Sat je postao više od običnog predmeta - postao je most između prošlosti i sadašnjosti, između života i sjećanja.
Avlija
Pjesma o praznini
Prazna avlija zjapi kao rana
Gdje nekad život vrvio je svaki dan
Sad ruže koje si sadila, nano
Cvjetaju same, čekaju tvoj dlan.
Ibrik na polici skuplja prašinu
Fildžani čekaju da ih neko takne
A šarena sofra, nekad puna smijeha
Sad šuti nijemo dok sjećanja blijede.
Posljednji razgovor
Refleksija o nedorečenom
Kako je čudno kako pamtimo posljednje razgovore. Ne znajući da su posljednji, često ih vodimo olako, misleći da će biti još prilika za sve što nismo rekli. U tom posljednjem razgovoru s tobom, brate, pričali smo o običnim stvarima - o vremenu, o poslu, o sutrašnjim planovima koji nikad nisu došli.
Da sam znala da je posljednji, možda bih rekla više. Možda bih ti rekla koliko te volim, koliko sam ponosna što si moj brat, koliko mi znače sva sjećanja koja dijelimo. Ali možda je i bolje što nismo znali. Jer taj običan razgovor, ta svakodnevna razmjena riječi, govori više o našoj bliskosti nego što bi to mogle velike riječi oproštaja.
Stara fotografija
Pjesma o trenutku
Blijedi trenutak uhvaćen u vremenu
Tvoj osmijeh, babo, još uvijek živ
Na požutjelom papiru čuva se
Taj dan kad smo bili bezbrižno sretni.
Ne blijedi sjećanje, samo papir
Na kojem si vječno mlad i nasmijan
A ja, još uvijek tvoja mala kći
Čuvam taj trenutak kao najveće blago.
Most
Esej o povezanosti
Ponekad mislim da su naši voljeni koji su otišli poput mostova - spajaju nas s prošlošću, ali i pokazuju put u budućnost. Svako sjećanje je kao kameni stub tog mosta, držeći nas povezane preko rijeke vremena. Njihove riječi, njihova ljubav, njihove lekcije - sve to gradi prelaz preko ponora gubitka.
I dok hodam tim mostom sjećanja, shvaćam da nisu stvarno otišli. Njihovi koraci odjekuju u mojim koracima, njihove priče žive u mojim pričama, njihova ljubav teče mojim venama. Most možda izgleda star i napušten, ali je čvrst i siguran, građen od najjačeg materijala koji postoji - od ljubavi koja ne poznaje granice između života i smrti.
Povratak kući
Pjesma o pronalasku mira
Kad se vratim u staru mahalu
Gdje svaki kamen poznaje tvoj glas
Osjećam kako vrijeme staje na tren
I ti si opet tu, uz mene, baš sad.
U mirisu tek pečenog hljeba
U zvuku ezana što nebo para
U smijehu djece što trče sokakom
Nalazim dijelove tebe, majko.
I shvatam - nisi otišla daleko
Samo si se prelila u sve što volim
U jutarnju kafu i večernji smiraj
U molitve tihe i pjesme stare.
Sad znam - dom nije mjesto
Već osjećaj tvoje vječne ljubavi
Što grije kao mangala zimi
I svijetli kao kandilj u tami.
Ova zbirka posvećena je svima koji nose svoje voljene u srcu, čuvajući njihova sjećanja kao najdragocjenije blago. Neka ove riječi budu most između tuge i nade, između gubitka i ljubavi koja nikad ne prestaje.