Lična sjećanja: Proslavljanje života ispunjenog ljubavlju

Svaka porodica u Bosni i Hercegovini čuva posebne uspomene i priče koje se prenose s koljena na koljeno. Od kahvenisanja u starim mahalama Sarajeva do porodičnih okupljanja za vrijeme Bajrama u Travniku, od berbe šljiva u okolini Gradačca do zimskih večeri uz priče baka i djedova u Mostaru - svaka priča je dragocjeni dio našeg kolektivnog sjećanja.

Amira iz Tuzle: Sjećanje na nanu Fatimu
"Moja nana Fatima bila je stub naše porodice. Rođena je 1935. godine u malom selu pored Tuzle, gdje je živjela cijeli svoj život. Iako nikad nije formalno završila školu, bila je univerzitet života za sve nas. Svako jutro bismo je zatekli kako kuha kahvu u svojoj bakrenoj džezvi, spremna da sasluša svakoga ko bi joj došao u goste.
Najviše se sjećam njenih ruku - uvijek su mirisale na đulbe i hurmašice koje je pravila za svaki Bajram. Te ruke su izgradile dom, odgojile petero djece, i nikad nisu bile umorne da zagrle unučad. Naučila me je da heklam, da pravim pitu kao što su to radile njene nana i majka, ali najviše me je naučila o važnosti porodice i tradicije.
Kad god bih imala problema, govorila bi mi: 'Sine, sve se u životu može popraviti osim ružne riječi. Zato pazi šta govoriš i kako se odnosiš prema drugima.' Te riječi i danas živim."

Emir iz Zenice: Priča o mom babi Muhamedu
"Babo Muhamed bio je kovač u staroj zeničkoj čaršiji. Njegova kovačnica bila je više od radionice - bila je mjesto gdje su se ljudi okupljali, dijelili priče i tražili savjete. Radio je taj zanat preko 50 godina, i mogao je od običnog komada željeza napraviti prava umjetnička djela.
Posebno pamtim kada me je prvi put poveo u svoju radionicu. Imao sam tada sedam godina. Pokazao mi je kako se željezo zagrijava, kako se oblikuje, i najvažnije - kako se radi s ljubavlju. 'Sine,' govorio bi, 'nije važno šta radiš u životu, važno je da to radiš pošteno i s merakom.'
Njegova radionica je mirisala na ugalj i željezo, a zimi bi uvijek bila topla zbog vatre u kojoj je zagrijavao metal. Tu sam naučio vrijednost zanatskog rada i važnost očuvanja tradicije."

Selma iz Mostara: Sjećanje na tetku Azru
"Moja tetka Azra bila je prva žena profesor na Mostarskoj gimnaziji. Predavala je bosanski jezik i književnost preko 35 godina. Nikad se nije udala, ali je imala najveću porodicu na svijetu - hiljade đaka koji su prošli kroz njene učionice.
Živjela je u staroj kući blizu Starog mosta, i svake nedjelje bi organizirala književne večeri za svoje učenike. Tu se čitala poezija, raspravljalo o knjigama, i pričalo o životu. Njena biblioteka bila je legendarna - imala je preko tri hiljade knjiga, sve uredno složene i katalogizirane.
'Knjige su kao ljudi,' govorila je, 'neke te nauče nečemu, neke te nasmiju, a neke te natjeraju da plačeš. Ali sve te učine boljom osobom.' Nakon što je preminula 2018. godine, njenu biblioteku smo donirali gimnaziji, gdje i danas stoji kao spomenik njenoj ljubavi prema znanju."

Samir iz Bihaća: Priča o dedi Hasanu
"Moj dedo Hasan bio je pčelar. Imao je preko stotinu košnica u okolini Bihaća. Znao je sve o pčelama - kako razmišljaju, kako se ponašaju, kako komuniciraju. Govorio je da su pčele najpametnije stvorenja poslije ljudi.
Svakog proljeća bi me vodio da pomažem oko košnica. Naučio me je kako da prepoznam maticu, kako da vadim med, i najvažnije - kako da poštujem prirodu. 'Vidiš li kako pčele rade zajedno?' govorio bi. 'Tako i mi ljudi trebamo - svi za jednog, jedan za sve.'
Njegov med je bio nadaleko poznat, ali još poznatiji su bili njegovi savjeti i mudrost. Ljudi bi dolazili iz cijele Krajine da kupe med, ali i da porazgovaraju s njim."
Ove priče su više od običnih sjećanja - one su svjedočanstvo o vrijednostima koje su oblikovale naše društvo. Kroz njih učimo o važnosti porodice, rada, obrazovanja i međusobnog poštovanja. One nam pokazuju kako su naši preci živjeli, čemu su nas učili, i kakvo naslijeđe su nam ostavili.

Svaka od ovih priča je jedinstvena, ali sve dijele zajedničke elemente - ljubav prema porodici, predanost zajednici, i važnost prenošenja znanja i vrijednosti na mlađe generacije. Kroz njihovo bilježenje i dijeljenje, čuvamo ne samo sjećanje na naše voljene, već i dio naše kolektivne historije i identiteta.